4. Mi smo tolerantni a vi, iz Sarajeva

Učenici  Osnovne škole „Aleksa Šantić“ pišu:
“ Mnogo nam se dopada Vaša ideja da se na ovaj način obilježi ovako značajan dan.“
Učenici:
Nejra Trle, Narcisa Ramić, Adna Hrapović i Ema Korjenić
 sa  nastavnicom  Amilom  Begić drže čas tolerancije. 
 

Različitosti i tolerancija

 Od dana kada su ljudi stvoreni, odmah su uočili međusobne razlike. Zaboraviše odmah šta ih povezuje, šta im je zajedničko. Razlikovali su se po boji kože, spolu, po obliku očiju, po jezicima koje pričaju…

Međutim, kada se među ljudima nađe „izuzetak“, čovjek drugačiji od njih, tu nastaje još veći problem. U ljudima se probude neki ružni osjećaji, osjećaj nadmoći, dominantnosti. Umisle da je taj pojedinac jadan i čemeran, jer nije kao i oni. Sa strane ostavljaju svoje mahane, tješe se misleći da je on manje vrijedan samo zato što nema istu boju kože, ne govori istim jezikom, ne razmišlja kao oni… A tek kada dođe do razgovora o vjerskim uvjerenjem, tada počinju prave uvrede. Brane svoja uvjerenja i stavove vrijeđajući i omalovažavajući sve što se ne podudara sa njihovim, pa makar pogazili i osnovna uvjerenja vlastite vjere.

Mržnja zbog različitosti je toliko rasprostranjena na našem planetu da je ima više nego prljavog vazduha. Iskreno, ne razumijem zašto bi jedan čovjek bio bolji od drugog zbog boje kože, vjere, jezika… Ja ljude dijelim na dobre i zle. Tako je najjasnije. Toliko besmislenih predrasuda su zasnovane na postupcima pojedinaca. Pojedinaca, koji su time ocrnili čitavu svoju naciju, i postali razlog stvaranja predrasuda. Neki od njih nisu razmišljali o tome, dok su neki to uradili baš iz ovog razloga.

Ljudi, izgleda, ne shvaćaju dokle nas dovode te predrasude. Možda shvataju da to utiče i na nas, mlade, a možda i ne. Možda ih nije ni briga. Voljela bih da u budućnosti ove razlike iščeznu kao blijeda uspomena na lošu priču iz djetinjstva. Jer od njih niko nema koristi, njime samo možemo povrijediti druge.

S tuđim mišljenjem se možemo ne slagati, ali to treba tolerisati. Treba dozvoliti ljudima da imaju različito razmišljanje, ali ga ne osuđivati ako nije slično našem. To neće spriječiti našu komunikaciju, čak štaviše imat ćemo više tema i mogućnosti za razmjenu ideja i mišljenja. Različiti ljudi vide drugačije iste situacije. Vrlo često jedna osoba vidi jednu stranu stvarnosti, dok druga drugu te iste stvarnosti. Čak i da uoče isto, to ne znači da će to jednako protumačiti. Ne postoje tačna i pogrešna mišljenja, uvijek trebamo imati otvoreni um – osobito prema mogućnosti vlastitih pogreška.

Postoji izreka:

Ne sudi knjigu po koricama.

 

Ali ja bih dodala: Ne sudi o čovjeku po izgledu, već po njegovim osobinama. One će ti reći o njemu sve što trebaš znati.

Nejra Trle

Ravnopravnost i tolerancija

 Možda je najpogodnije vrijeme za razgovor o ravnopravnosti i toleranciji iza osam sati naveče. Nakon pregledanih vijesti iz svijeta i naše zemlje mnoge stvari su nam jasnije, ljuti smo i kritični. Svuda vlada kriza, svi su nezadovoljni. Zašto ljudi umiru u Africi? Šta se dešava sa izvorima pitke vode? Da li je naš sugrađanin uspio nahraniti svojih petero djece? Šta se dešava na Bliskom Istoku?

Pričamo kako su za sve krive druge države, neki nazovi ljudi – političari, zločinci, kriminalci… Nerijetko spomenemo i ljude drugačijih uvjerenja, vjeroispovjesti, opredjeljenja.

Tako je sve i počelo. Razlike, razlike i samo razlike među nama su bitne. A uprsvo one govore koliko smo tolerantni. Ne volimo ništa što nam nije poznato i što ne razumijemo. Ne volimo ljude koji drugačije razmišljaju; ne znamo šta možemo očekivati od njih i kako se prema njima ponašati. Ne želimo se uopće truditi oko njih niti ih upoznavati. Taj naš strah rađa odbojnost, netrpeljivost i neprijateljstvo.

Želim biti drugačija, ali želim biti prihvaćena. Svi mi tako razmišljamo, ali različito postupamo po tom pitanju. Volim upoznavati druge ljude, jer na taj način shvatam i upoznajem njihov pogled na svijet. Moram priznati da sam poslije takvih prijateljstava nerijetko dovodila u pitanja neke svoje stavove i misli. Postala sam bogatija za nove prijatelje a i znanja. Shvatila sam da svi ljudi nisu toliko različiti; imaju slične želje, nade i snove, baš kao i ja žele bolji svijet i budućnost.

Ne shvatamo da je raznolikost naše bogatstvo. Učeći o drugima postajemo bogatiji, to je put za bolju budućnost.

Zato, ubuduće bi iza osam sati trebali razmisliti prvo o nama samima, koliko možemo promijeniti sebe i svoj pogled na svijet. Ne trebamo samo osuđivati i kritikovati.

Kakva god da je moja država u vijestima iza sedam, ja se njome ponosim, jer ona je moja domovina, prepuna raznolikosti. Svima ću pričati o njenim blagodatima, nju ću predstavljati u najboljem svijetlu.

Malo drugačijih ideja i podgleda na svijet neka nam bude motiv, podsticaj  da zajedno uradimo nešto korisno. Danas za sebe i svoju malu zajednicu, a sutra… ko zna…

Ema Korjenić

Različitosti i tolerancija

Jednostavno ne mogu spavati večeras znajući da neke stvari nisu u redu.Djeca gladna plaču moleći za koricu hljeba,vojnici umiru ne znajući zašto i za koga, ubogi beskućnik pokušava se zagrijati u hladnoj noći pod sjajem zvijezda. Nekima je srce hladno kao ova noć. A ja ne želim biti takva. Željela bih ugrijati, nahraniti, zaštititi… A ne mogu. I zato sam tužna.

Još sam tužnija jer bespomoćnih ima i u mojoj bližoj okolini. S njima se svakodnevno družim, dijelim onoliko koliko mogu, ako ništa razmijenimo lijepu riječ. Zajedno smo, pa je barem malo lakše. Nadam se da je tako.

Ljutim se kada ljudi govore o različitostima među nama. A upravo ti isti prave te razlike. Nekada je vrlina bila biti drugačiji. Različitima nas čine naši pogledi na svijet, interesovanja, sposobnosti i mogućnosti. I dobro je da se razlikujemo na ovaj način. Da smo isti, ne bismo sedopunjavali, nego isključivali. Zato treba cijeniti  i upoznavati druge ljude i njihove posebnosti i različitosti.

Meni niko ne može zabraniti da se družim sa djecom koja su drugačije boje očiju, kose, kože, vjere, jezika. Povezuje nas ljubav i prijateljstvo, a ne jezik ili vjera. Zašto ne bi dali šansu drugačijima iposebnima?U glavi mi odzvanja dječija rečenica:,,Zašto se ne mogu družiti sa vama? Što sam ja drugačija?“  Čujem često različite varijante ovog pitanja, ali i odgovora koji su još besmislenji. Ne mogu se družiti jer imaju drugačije ime, stare cipele, drugačiji naglasak, nisu isoga spola…

Ni članovi jedne porodice nisu isti, kao ni prsti na jednoj ruci. Ali zajedno, kada se udruže, čine najveća čuda. Stvaraju ljubav.  Ispričat ću vam događaj koji me naučio da poštujem različite i različitosti…Bio je to običan dan u školi. Imali smo historiju. Pričali smo o Osmanskom carstvu. Nastavnica je predložila da to ne bude uobičajen čas, Rekla nam je da svako pita roditelje o značenju svog imena i da pronađemo sličnosti imena sa nekim od osmanskih vladara ili kraljica, ako je to moguće.Svi smo došli idući čas uzbuđeni i sa novim saznanjima.Većina učenika je izložila značenje svojih imena kada je došao red na Marka.Na njegovom licu se vidjelo da je postiđen jer njegovo ime nije bilo slično imenima osmanskih vladara.Svi su bili zbunjeni, Nastavnica se nije dala smesti. Pitala je Marka da li zna za nekog vladara drugog carstva koji je imao slično ime njegovom. Svi smo bili sretni i ponosni na Marka. Shvatili smo da razlike među nama male i korisne, da pomoću njih možemo više naučiti, da smo u ovom razredu i na svijetu svi podjednako važni.

Različitost bi trebala biti najveće bogatstvo, a ne oruđe za mržnje i ratove.

Adna Hrapović

Mi smo tolerantni, a vi?

Nedavno sam čula rečenicu koja mi se veća sada duboko usjekla, ne samo u sjećanje, nego i u dušu. Svi smo mi različiti, svi smo mi isti. Najdublje životne istine nalaze se na mjestima na kojima najmanje očekujemo. Čula sam je od djevojčice iz odjeljenja. Djevojčice, namjerno kažem, ne i drugarice i prijateljice. Premirna je, prepovučena, nenametljiva – rekli bi odrasli. A mi, kao najveći brbljivci u školi, kažemo – nezanimljiva, dosadna, nerijetko se pri opisu služeći i pogrdnijim imenima. I onda smo na jednom času odjednom čuli njenim tihim, sitnim glasom izrečenu ovu veliku istinu.

Htjeli-ne htjeli priznati – postidili smo se, doživjevši njene riječi kao prijekor, optužbu. Dugo nismo smjeli jedni druge pogledati u oči. Nema nam druge – moramo se mijenjati, zaključili smo, nećemo valjda ponavljati greške naših starijih.

I, zaista trudimo se svaki dan da dokažemo da razlike postoje, ali u našim umovima i srcima svi smo jednaki. Ponosni smo na našu toleranciju, a i ona.

Između pitanja kako se zoveš i koliko imaš godina, ne mislim na činjenicu koje je neko vjere, iako i sama često susrećem isto pitanje od drugih ljudi. Bitno mi je kakva je neko osoba. Jer, nije mi teško odgovoriti, ali teško mi je shvatiti zašto je drugima bitno da to znaju. Da li će moj odgovor promijeniti nešto? Hoće li se nastaviti družiti sa mnom ako kažem da sam iste vjere kao oni? Ili će me ignorisati jer sam drugačija? Samo po imenici ne sudite o meni – dođe mi da vrisnem – ne poznajete me.

Mislim da niko, a pogotovo ne djeca, ne bi trebao da sudi o ljudima na osnovu vjere, nacionalnosti, rase, izgleda, spola… To je nešto što me naučila krvava historija moje domovine. Mislim da u svijetu nigdje ne postoji da ljudi borave pod istim krovom, u jednoj kući – a nisu zajedno, razlikuju se. Zar zidovi mogu podijeliti ljude koji stotinama godina obitavaju u jednoj domovini? Zar su tek sada shvatili da su toliko različit da se ne trebaju ni gledati? Kao da ne dišu isti zrak, razumiju se, gledaju isti krajolik…

Rješenje tog problema leži upravo u školi koja treba pokazati da je napredak nas, kao ljudi, i naše domovine u jednakosti i jedinstvu, u ravnopravnost i saradnji. Niko nije bolji zato što je crn ili plav, vjernik ili nevjernik, muško ili žensko….Najbolji je čovjek, a to je najteže a i najlakše biti. Cijenimo ljude po njihovim djelima.

Odvajanjem, razdvajanjem, izdvajanjem te razlike se samo produbljuju, nesporazumi nastaju. Zajedno trebamo shvatiti da smo svi jednako vrijedni i da svi zaslužujemo bolju budućnost.

Zato se ne razdvajajte, mi smo budućnost, budite prijatelji. Različiti smo ali isti.

  Narcisa Ramić

O.Š. „Aleksa Šantić“, Sarajevo

 
Hvala učenicima i nastavnici Amili Begić, veliki, veliki pozdrav putuje  za  Sarajevo !
                                        
 
Advertisements

4 thoughts on “4. Mi smo tolerantni a vi, iz Sarajeva

  1. Divno, divno, divno… ❤ 😀 Izdvojila bih poslednji pasus ("S tuđim mišljenjem se možemo ne slagati, ali to treba tolerisati. Treba dozvoliti ljudima da imaju različito razmišljanje, ali ga ne osuđivati ako nije slično našem….), ali ga necu celog citirati. Prepoznacete i sami na koji deo mislim.

    Ovo je, za sad, najbolji tekst koji sam danas procitala na temu tolerancije, ljubaznosti, a vezano za danasnji dan.

    Veliki pozdrav onima koji uredjuju ovaj blog, a poseban pozdrav Sarajevu i svima iz OS "Aleksa Santic". Neka nam svaki dan bude dan ljubaznosti :OK:.

  2. Od dece se mnogo toga dobrog moze nauciti. Mladji su i neiskusniji od odraslih ali imaju cisto, siroko srce, otvoren um, jasni su i konkretni. Da li ih odrasli uvek slusaju ili bar dovoljno cesto ? Nadam se da hoce, ako vec to ne cine.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s