Mi smo tolerantni a vi

Mi smo tolerantni a vi

Primamo  učenike   svih vera i nacija, zabranjena  diskriminacija ,  samo fer i tolerancija!

16. novembar – Međunarodni dan tolerancije

Tolerancija je poštovanje, prihvatanje i uvažavanje različitosti svih ljudi bez obzira na boju kože,  govor,  kulturu, veru.

Deco budite kreativni:  pesmom,  pričom,  slikom,  crtežom,  vajanjem pokažite odraslima kako je biti tolerantan.

Radove šaljite do 15. novembra 2012. na meil ankarasic4@gmail.com.

Svi radovi će biti opbjavljeni na blogu.

Za slanje fotografije  učenika morate imati odobrenje roditelja!

Tolerancija

Ima nas i na Fejsu!!

 

U

 

Večernja igra sa decom

22. 10. Međunarodni dan pažnje posvećene mucanju i govornim manama

Dvadeset  drugi oktobar  1998. godine proglašen  je Međunarodnim danom pažnje posvećene mucanju i govornim manama. Mucanje je poremećaj govora u kojem je govor prekinut čestim ponavljanjem ili produžaivanjem govornih zvukova, slogova ili reči, ili osoba ne može početi govoriti reč. Prekid u govoru može pratiti učestalo treptanje očiju, drhtanje usana  ili drugi neobični oblici ponašanja koje osoba koja muca radi dok pokušava govoriti.     Mucanje  često prate ubrzan puls, crvenilo, znojenje, širenje zenica, povećana napetost mišića usana, jezika ili lica. Mucanje se pogoršava kod govora ispred više ljudi.

• Osobe koje mucaju mogu imati emocionalne probleme kao što je strah od upoznavanja nepoznatih ljudi ili od razgovora  telefonom. Ovi problemi obično nastaju zbog mucanja, a ne uzrokuju mucanje.

Okolina smatra mucanje nenormalnim oblikom ponašanja, a neke osobe iz okoline sklone su ruganju. Ruganje dovodi do negativne slike o samom sebi kod osobe koja muca. Osoba koja muca oseća strah jer misli da neće uspeti. Zbog strahova osoba pokušava izbegava  situacije koje ih uzrokuju. Često  oseća stid  posle govora. Javlja se i  potisnuta ljutnja na sagovornika koji pokazuje nestrpljenje i nerazumijevanje. Neugodni su i sagovornici koji imaju preterano zaštitnički stav u razgovoru – pomažu u izgovoru, dovršavaju rečenice i sl.

• Mucanje se može javiti u svim životnim dobama, ali se najčešće javlja između druge i pete godine.  Češće kod dečaka nego kod devojčica, učestalije je  kod levorukih osoba.

Preporučuje se savetovanje  sa  logopedom ako se pojavljuje reči,  ponavljanje pojedinih glasova ili slogova (mmmmmammmmma, mamamama), ako se pojedini glasovi jako produžuju (maaaaaaama).

Preporuke za roditelje

Gledajte dete u oči dok govori, pokažite interes za sadržaj, a ne za način govora. Slušajte dok dete govori,  pričekajte da izgovori riječ do kraja. Ne dopunjavajte detetove reči ili misli, ne govorite umesto njega kad nastupi poteškoća u govoru.

•Neka priča priče, recitira stihove i čita naglas u situacijama kad nema napetosti. Ne prekidajte ga i ne ispravljajte ga;

•Ohrabrite dete da govori u porodičnom okruženju kad nema napetosti,

•Polaganim i ritmičnim govorom mu pričajte ili čitajte priče, dodajući im malo dramatičnosti;

•Onih dana kada nema puno govornih blokada, dete treba stimulirati da govori što je više moguće;

•Onih dana kada dete ima velikih poteškoća u govoru, ne zahtijevajte od njega da puno govori.

Preporuke za nastavnike,učitelje:

• Pitati dete što mu više odgovara – prozivanje kod odgovaranja ili samostalno javljanje, odgovaranje s mesta,  stojeći ili sjedeći. 

•Uvođenje neverbalnog izražavanja – likovnog, pantomimom, plesom, igrom. Izbegavajte  savete kao što su: „Promisli prije nego što nešto kažeš“; „Malo se opusti“;«Počni mirno još jednom.» i sl.

• Izbegavajte iznenadna prozivanja.

•Izbegavajte igre rečima kod kojih treba brzo smisliti ili reći odgovor.

• Razgovarajte s detetom i roditeljima i pokažite da prihvaćate dete sa svim poteškoćama i darovitostima kao i druge učenike.

Poznate osobe koje su mucale                               Charles Darwin

Winston Churchill

Juče, 17. 10. Svetski dan borbe protiv siromaštva

Ujedinjene nacije proglasile su 17. oktobar za Svetski dan borbe protiv siromaštva. Cilj obeležavanja tog dana jeste širenje svesti o potrebi iskorenjivanja siromaštva u celom svetu, a naročito u zemljama u razvoju. Svetski dan borbe protiv siromaštva obeležava se od 1987. godine, kada se na otkrivanju spomenika posvećenog borbi protiv siromaštva u Parizu okupilo oko 100.000 ljudi.

Овај приказ слајдова захтева јаваскрипт.

Drugari,

Ove slike nisu lepe,  stvarnost i lepota ma i  dobrota su u svađi. Mnogi roditelji ne rade !

A sada vas pitam : „Koliko puta ste bacili užinu“?  Neću reći tati i mami, samo da se setimo drugara koji bi to pojeli.

Pročitaj i opiši glavne likove ove priče!

Bogataš i siromah

Živeo jednom neki bogat čovek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima.

Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj s krajem.

Jednom zgodom bogataš, zanesen svojim dobročinstvima, navede pred ljudima razgovor o tome ko je koliko vredan, pa u želji da pecne svog siromašnog suseda, reče:

– Vidiš kolikima ja pomažem? A ti, kako živiš, nemaš dovoljno ni za sebe samoga.

Siromah ga pogleda, pa odgovori:

– A kad bi ti znao koliko puta sam ja ljudima u nevolji dao sve što sam imao, do poslednjeg novčića? Hajde, ti to učini samo jedanput!

Bogataš tada spusti pogled i ćuteći se udalji osećajući mnoge poglede na svojim leđima.

 

Pouka!

Jedino što može ukloniti siromaštvo je pravedno dijeljenje dobara.

Mane bogataša retko ko zapaža, vrline siromaha retko ko vidi.

Village

 

The phone rings, the principal calls me to replace his colleague. I go to school to hand over documents, they told me that I have to walk, 22km. One Sunday a bus, the other does not, agree to anything. After half an hour of messages, I can not work I have a college. Oh, and I have a college degree, I work from Monday agreed.
Counting for an hour man crossing 7km, I will need four. Monday 5:45 minutes, I went to a school to have 10 hours to get there. Pedestrians an hour. Catching up with me car, man I ride. We’re talking about a village, a life of peasants, only elderly households. There is often a son, taught him by saying: „It teaches you not to do, son.“ Son obeyed, and straight out of high school, Belgrade. All young people flee the city. We arrived in the village, I go away, another village, so I’m coming to a school where the students are waiting for me. A car passes by, stared me, I am unfamiliar. On my way to another village, see the antiques cafe, tell it. They ask me wherever I was up to, I said that I was a teacher. They call that dairy milk to redeem me a ride, go to the village and on. Oh, I was so relieved, I’m late. I’m coming before, a support worker is waiting for me. What pleasure, Schools plums. School of something bigger than I had imagined, before there were a lot of students, two students now. I watch two classrooms, housing for teachers and room to maybe drank coffee and waited for the parents. Today in the room maljoj three benches, a table, a table and an old stove that withstands years. Two girls, sisters, entering shyly, beautiful, bright children. They have no society, a village with two children. Talking to parents planning to leave the village, I’ll buy a smaller house, I’ll father a comfortable home in the city. Chirping birds, barking dogs, cheerful conversation and leave the village residents. There was the teacher to go on foot, in another village antiques waiting outside a pub. He says go to town and wait for me a lift, I’m touched. How kind of people, it can only rural, insightful, oštoumni spirit, help when it is difficult and without an invitation. People are used to, are seldom younger, have obligations, serious economic crisis, fear of losing a job. Earlier, more frequent visits, now is not the expensive fuel steam.
With my luck, Sunday when a bus drivers strike, again on foot. Shop owner who drives a pick up bread out of me. Get off in front of the pawn shop and on. Put it dragged. I hear the car, I turned around. The car carrying the deceased, nobody ever they pleased, as I do then. The driver tells me that the teacher died, he lived in the city but want to be buried in the village. That is, he lives in a vrćaj to his home village, where there lies your descendants. So day after day, on foot, comradeship, gleeful and cheerful conversation with the villagers, as izput the fly.
Reaches the end of the school year, parents, friends, village poet all come to a show. Two golden head, two sweet voice and my satisfaction, parents, friends. The parents made a decision to move Zajecar. The school will be closed. Villagers ask me what to do next, the bus had at least two weeks of the month. Thanks, sometimes bring drugs, some supplies from the city. We are grateful to the people. The village where the children’s laughter is not heard, children clamor dead village. I’m out of a job.
Perhaps the solution to the abandoned school, student tourism resorts? They can be adapted to an abandoned school holidays. Clean air, healthy, organic food, rich in flora and fauna. This would be a strong potential for growth and employment under power, people stayed in the village. The existence of many would be resolved and the village, the village would be ringing clear and happy people.

Selo

  Zvoni telefon, direktor škole me poziva da zamenim koleginicu. Odlazim u školu da predam dokumenta, rekoše mi da moram pešice, 22km. Jedne nedelje ima autobusa, druge nema, pristajem na sve. Nakon pola sata poruka, ne mogu da radim,  imam fakultet. O, imam ja i višu školu, dogovoreno,  radim od ponedeljka.

                    Računam, za sat vremena čovek pređe 7km, meni će trebati četiri. Ponedeljak 5:45 minuta, krenula sam, u školu moram do 10 sati da stignem. Pešačim skoro  sat vremena . Sustižu me kola, čovek me poveze. Pričamo o selu, težak život seljaka, samo staračka domaćinstva. Ima sina retko dolazi, kaže tako ga učio: „Uči sine da ne radiš“. Sin poslušao, završio školu i pravac Beograd. Sva omladina beži u grad. Stigli smo u selo, ja idem dalje, još jedno selo  pa stižem u školu gde me čekaju đaci. Po neki automobil prođe, zagledaju me, nepoznata sam. Stižem  u drugo selo, vidim starine pred kafanom, javim se. Pitaju  me kud sam naumila, rekoh da sam učiteljica. Pozovu mlekara koji  odkupljuje mleko  da me poveze, ide u selo i on. O, kako mi je laknulo, neću zakasniti. Stižem i ranije, pomoćni radnik me čeka. Koje zadovoljstvo,  ispred  škole šljiva. Škola nešto veća nego što sam je zamišljala, ranije je bilo puno đaka, sada  dva  učenika. Gledam dve učionice, stan za učitelja, prostorija u kojoj se nakad pila kafa, dočekivali roditelji. Danas u manjoj prostoriji tri klupe, sto, tabla i jedna stara peć koja odoleva godinama. Dve devojčice, sestre,  sramežljivo ulaze, predivna,  bistra deca. Nemaju društvo,  selo sa dva deteta. Pričaju da roditelji planiraju da odu iz  sela, kupiće neku manju kućicu, srediće otac udoban dom u gradu. Cvrkut ptica, lajanje pasa, veseli razgovor meštana i napuštam selo. Čulo se da učiteljica ide pešice, u drugom selu starina čeka pred kafanu. Kaže ide u grad pa čeka da me poveze, dirnuta sam. Koliko ljubaznih osoba, to samo  može seoski, pronicljiv, oštoumni duh, pomoći kada je teško i bez poziva. Ljudi se navikli, retko dolaze mlađi, imaju obaveze, teška ekonomska kriza, boje se da ne izgube posao. Ranije  su češće dolazili, sada je skupo gorivo nema se se para.

Kakve sam sreće, nedelja kada  ide  autobus,  štrajkuju vozaći.  Opet pešice. Vlasnik prodavnice koji vozi hleb iz grada pokupi me. Siđem ispred prodavnice pa pešaka dalje. Put se otegao. Čujem kola, okrenem se. Kola koja prevoze preminule, niko se nikad nije njima obradovao, kao ja tada. Vozač mi priča da je umro nastavnik,  živeo u gradu ali želi da ga sahrane u selo. Tako je to, živi u gradu a vrćaj se u rodno selo, tu gde leže tvoji potomci. Tako iz dana u dan, pešice, nova poznanstva, razdragan i veseli razgovor sa seljacima , onako izput, u hodu.

Dođe kraj školske godine, roditelji, prijatelji, seoski pesnik svi došli na priredbu. Dve zlatne glavice, dva umilna glasa i zadovoljstvo moje, roditelja, prijatelja. Roditelji doneli odluku, sele se za Zaječar. Škola se zatvara. Seljani me pitaju šta dalje, imali su autobus bar dve nedelje u mesecu. Zahvaljuju, ponekom donesem lekove, nekom potrebštine iz grada. Zahvalni su to ljudi. Selo gde se ne čuje deciji smeh, decija graja je mrtvo selo. Ja ostajem bez posla.

Možda je rešenje u tim napuštenim školama, đački turizam, odmarališta? Mogu se napuštene škole adaptirati za turizam. Čist vazduh, zdrava, organska hrana, bogata flora, fauna. Ovo bi bio dobar potencijal za razvoj i upošljavanje mlađe snage, ljudi bi ostajali u selo. Egzistencija mnogih bi bila rešena a selo, selo bi odzvanjalo vedrim i zadovoljnim ljudima.

Srećan rođendan

Svima koji danas slave rođendan Srećan rođendan!

Šale

Kad si srećan

Svetski dan učitelja

Svetski dan učitelja danas se obeležava pod sloganom „Podržite učitelje“.

Poruka  na sajtu Uneska. „Očekujemo, zauzvrat, mnogo od učitelja, kao što oni očekuju od nas svoja prava. Ovaj Svetski dan učitelja je  prilika  za sve da pruže svoj doprinos“.

Odnosi se na učitelje koji su zaposleni a za one  učitelje koji ne rade  niko ne haje, niti pet pare daje!