Zvoni telefon, direktor škole me poziva da zamenim koleginicu. Odlazim u školu da predam dokumenta, rekoše mi da moram pešice, 22km. Jedne nedelje ima autobusa, druge nema, pristajem na sve. Nakon pola sata poruka, ne mogu da radim, imam fakultet. O, imam ja i višu školu, dogovoreno, radim od ponedeljka.
Računam, za sat vremena čovek pređe 7km, meni će trebati četiri. Ponedeljak 5:45 minuta, krenula sam, u školu moram do 10 sati da stignem. Pešačim skoro sat vremena . Sustižu me kola, čovek me poveze. Pričamo o selu, težak život seljaka, samo staračka domaćinstva. Ima sina retko dolazi, kaže tako ga učio: „Uči sine da ne radiš“. Sin poslušao, završio školu i pravac Beograd. Sva omladina beži u grad. Stigli smo u selo, ja idem dalje, još jedno selo pa stižem u školu gde me čekaju đaci. Po neki automobil prođe, zagledaju me, nepoznata sam. Stižem u drugo selo, vidim starine pred kafanom, javim se. Pitaju me kud sam naumila, rekoh da sam učiteljica. Pozovu mlekara koji odkupljuje mleko da me poveze, ide u selo i on. O, kako mi je laknulo, neću zakasniti. Stižem i ranije, pomoćni radnik me čeka. Koje zadovoljstvo, ispred škole šljiva. Škola nešto veća nego što sam je zamišljala, ranije je bilo puno đaka, sada dva učenika. Gledam dve učionice, stan za učitelja, prostorija u kojoj se nakad pila kafa, dočekivali roditelji. Danas u manjoj prostoriji tri klupe, sto, tabla i jedna stara peć koja odoleva godinama. Dve devojčice, sestre, sramežljivo ulaze, predivna, bistra deca. Nemaju društvo, selo sa dva deteta. Pričaju da roditelji planiraju da odu iz sela, kupiće neku manju kućicu, srediće otac udoban dom u gradu. Cvrkut ptica, lajanje pasa, veseli razgovor meštana i napuštam selo. Čulo se da učiteljica ide pešice, u drugom selu starina čeka pred kafanu. Kaže ide u grad pa čeka da me poveze, dirnuta sam. Koliko ljubaznih osoba, to samo može seoski, pronicljiv, oštoumni duh, pomoći kada je teško i bez poziva. Ljudi se navikli, retko dolaze mlađi, imaju obaveze, teška ekonomska kriza, boje se da ne izgube posao. Ranije su češće dolazili, sada je skupo gorivo nema se se para.
Kakve sam sreće, nedelja kada ide autobus, štrajkuju vozaći. Opet pešice. Vlasnik prodavnice koji vozi hleb iz grada pokupi me. Siđem ispred prodavnice pa pešaka dalje. Put se otegao. Čujem kola, okrenem se. Kola koja prevoze preminule, niko se nikad nije njima obradovao, kao ja tada. Vozač mi priča da je umro nastavnik, živeo u gradu ali želi da ga sahrane u selo. Tako je to, živi u gradu a vrćaj se u rodno selo, tu gde leže tvoji potomci. Tako iz dana u dan, pešice, nova poznanstva, razdragan i veseli razgovor sa seljacima , onako izput, u hodu.
Dođe kraj školske godine, roditelji, prijatelji, seoski pesnik svi došli na priredbu. Dve zlatne glavice, dva umilna glasa i zadovoljstvo moje, roditelja, prijatelja. Roditelji doneli odluku, sele se za Zaječar. Škola se zatvara. Seljani me pitaju šta dalje, imali su autobus bar dve nedelje u mesecu. Zahvaljuju, ponekom donesem lekove, nekom potrebštine iz grada. Zahvalni su to ljudi. Selo gde se ne čuje deciji smeh, decija graja je mrtvo selo. Ja ostajem bez posla.
Možda je rešenje u tim napuštenim školama, đački turizam, odmarališta? Mogu se napuštene škole adaptirati za turizam. Čist vazduh, zdrava, organska hrana, bogata flora, fauna. Ovo bi bio dobar potencijal za razvoj i upošljavanje mlađe snage, ljudi bi ostajali u selo. Egzistencija mnogih bi bila rešena a selo, selo bi odzvanjalo vedrim i zadovoljnim ljudima.